Mirjana Vodopija
LUTAJUĆI KRAJOLIK
MSU, Zagreb, 18. 6. - 18. 8. 2019.
Izložbu većeg formata na čitavom gornjem katu Muzeja, bez obzira na nekolicinu radova što ih od ranije poznajemo, ni u kojem slučaju ne možemo nazvati retrospektivnom. Iako se i ovdje uglavnom pojavljuju Mirjanini karakteristični motivi, cvjetni uzorak, priroda, zima i luster, kao ključne vertikale njena narativa, sada su, reklo bi se, konačno dobili dovoljno prostora da se u potpunosti pokažu. Pa čak i da međusobno komuniciraju, dapače, da njihovim ispreplitanjem nastane jedinstvena mreža što se, poput neke naročite paučine, raširila po čitavom prostoru. Upravo njihova povezanost i atmosfera što prevladava većinom prizora kao da nas smješta u sredinu neke kugle koja se vrlo polako pomiče, kao da iznutra pratimo jedva vidljivo gibanje Vodopijina svijeta. Čak bi se mogli zamisliti i unutar jedne od bezbrojnih svjetiljaka lustera i posvjedočiti komunikaciji jednog elementa i čitava plana, dijaloga iz kojeg i proizlazi dojam organičnosti cjelokupne izložbe.
Primjerice, ako bismo krenuli od fotomontaže koja prikazuje brojne Mirjane u haljinama raznih cvjetnih uzoraka koje šeću cvjetnom livadom, kao jedan najstarijih, ovdje predstavljenih radova, ona svog sugovornika nalazi dvadesetak godina kasnije, i to u sasvim drugačijem mediju, pa i osobi, odnosno njenoj kćeri koja svira u sastavu "Gungula", njihov video promatramo na tabletu, osim nje u grupi je još pet djevojaka, dakako, sve odjevene u haljine cvjetnog uzorka, a nastupaju u interijeru čiji su zidovi takođe prekriveni cvjetnim uzorkom. Jasno da kćer nije osnovala band zato da bi ga majka mogla uklopiti u svoj mozaik, nego su se niti same razrasle, pa onda kao takve i zaplele, pa se čak i na prigodnom koncertu nakon otvorenja, majka priključila kćerinom bandu, stage joj uostalom i nije nepoznat, svojedobno je bila članica grupe "Naturalna mistika". Poveznice se nastavljaju, u imenu te grupe moguće je naslutiti prostor njena buduća interesa, to je priroda, njena tajnovitost, njeni dijelovi koji istodobno smiruju i uznemiruju, impozantni ili neznatni, panorame ili detalji, tragovi u snijegu, predgrađe zbivanja ili njene posljedice. Iako pomalo stilizirani (ali ne i 'frizirani'), vizualno posve dostatni, ipak se predstavljaju kao poprišta priča koje postoje, ali su prešućene. Nije, međutim, stvar niti u njihovoj prešućenosti, nego o simulaciji postojanja narativa. Takav nagovor eksplicitno je najavljen fotografijom "Mlaka", prizor na dio šume - o granu jednog drveta obješen je raskošni luster koji i osvjetljava taj dio šume. On se diskretno odražava i u lokvi vode ispod mjesta gdje je obješen. Svakako nestvaran prizor, čija začudnost ne proizlazi iz činjenice da u šumi nema struje, nego je raskošni luster, kao svojevrstan uljez, samim sobom replicirao raskoši šume. Svojim svojstvom kao da je naglasio to isto, ali šumom prevedeno svojstvo. No, istodobno, svjetlo u skrovitom dijelu šume pretpostavlja tajnu koju neka bajka u sebi sakriva, tu se prepričavaju snovi, tu se događalo i djetinjstvo obojano nadnaravnim pričama Mirjanine prabake.
Potvrdu činjenici da luster označava prisustvo narativa nalazimo u seriji fotografija pod imenom "Prozori", postavljenoj u formi mozaika što se prostire na većoj zidnoj površini a čine ga fotografije raznih formata, koje redom prikazuju interijere snimljene izvana, kroz prozor, a u čijim kadrovima uvijek pronalazimo luster, pa čak i onda kad ga ne vidimo jasno, kad je to tek izvor svjetla. Dakako, uvijek je mrak, lusteri se pojavljuju poput svjetionika tih unutarnjih prostora, ta svjetla na kraju tunela ili onkraj noći zapravo su svjedoci, mogli bismo ih protumačiti i kao mikrofone koji vjerno bilježe suze, smijeh, pa i sve ono između, kao da posredstvom njih prisluškujemo, možda i ne razabiremo sadržaj, ali svjesni smo njegove prisutnosti.
Osim kao simbol narativa ili kao njegov svjedok, pojavljuje se i u glavnoj ulozi, instalaciji "Luster u ormaru" - drvena simulacija ormara čija je prednja strana otvorena, o njegov je strop obješen luster a ispod su jastuci i razni pokrivači cvjetnog uzorka. Luster je u svom idealnom izdanju, reklo bi se njegov 'egzemplar', vrlo razveden, s pet zasebnih lampica na svojim, viticama bogato ornamentiranim, nosačima, ispod kojih vise kristalni ukrasi u obliku brušenih kapljica. Sličnost njegova raskošna uzorka i onog cvjetnog na tkaninama više je nego očita, no oni ne pripadaju tek istom svjetonazorskom modelu interijera, nego na razini izostavljena narativa, oni duhovito, posve formalnom, vizualnom vezom, spajaju ključne Mirjanine likove, konvencionalno interpretirane motive prirode.
Velika prostoriji gdje se instalacija nalazi gotovo je prazna, čini se da postoji samo još 'glavno' svjetlo, koje dolazi iz lustera što se polako okreće oko sebe, naglašavajući centralnost koju u prostoriji i inače ima. Ali, osvjetljava tek jedan dio, stoga se polumračan ambijent doima prigodno svečano, pa čak pomalo i posvećeno, pri čemu u dubini prostora, spomenuta instalacija izgleda poput oltara.
Ili je u pitanju mauzolej lustera, naime, u istoj se prostoriji nalazi još jedan 'ormarić', u kojem je spljošteni luster. Svako toliko puni se maglom, a kad se napuni, svjetlo se raspršuje po cijelom prostoru unutrašnjosti ormarića, pa se luster unutra sa svjetiljkama u formi gorućih svijeća, doima poput onostrana prikaza, ili njegove vječne slave.
Luster se pojavljuje i kao linijski crtež bijelom bojom na prozirnoj podlozi, kao zavitlan nevidljivim vjetrom, ispred fotografijom fiksirana šumskog prospekta, pa zatim i u glavnoj ulozi složene instalacije što obuhvaća dvije, za ovu priliku izgrađene sobe, a koje zahvaljujući cvjetnom uzorku na zidovima, kao da predstavljaju onaj isti interijer u kakvom su orkestrirale djevojke, a čiji smo nastup vidjeli na tabletu, sada je taj prostor u punoj veličini. U zidu što razdvaja te dvije prostorije izdubljen je oblik što isprva podsjeti na izduženo sidro, a potom shvaćamo da je to prolaz, predviđen kako bi obješeni luster, u svom polaganom putovanju, mogao prijeći iz jedne sobe u drugu. Poput usporena metronoma što odvaja noć i dan, poput kazaljke što se pomiče jednom dnevno, luster putuje iz sobe u sobu. Ono što daleko brže prolijeće su tanki listovi debelih bilježnica na stolovima unutar svake sobe. Na bočnim stranama stolovi imaju po tri ventilatora, pa kako luster uđe u jednu prostoriju, kad u njoj bude 'dan, tada i listovi zalepršaju poput sekundi ili zavijore poput misli.
Poput tih listova odnešeni, lepršamo izložbenim prostorom i zamjećujemo kako, bez obzira na mnoštvo sadržaja, i njime vlada određena praznina, kao da je postav uspio dočarati široke prospekte, bezmalo horizonte, povremene instalacije poput rijetkih biljaka, nalazimo se u unutar prostranstva o čijem nas izgledu informiraju fotografije i video projekcije. Primjerice, to je multimedijalna instalacija pod imenom "Jezero", velikog panoramskog formata, pri čemu dvije trećine prizora na jezero predstavlja digitalni ispis fotografije, a izravno se na nju, bez ikakva prekida nadovezuje video snimka istog prizora. Prolazimo kraj serija fotografija maglovitog, blijedim svjetlom osvjetljenog prestranstva potopljene šume, zatim serije snježnih pejzaža, dolazimo do pravog horizonta, "Nepovratnost, uzaludnost - vjetar", panoramska fotografija ravnice i oblaka i brojnih lebdećih papira. Beskonačnost tog prizora moguće je usporediti s onim stolom gdje ventilatori vitlaju bilježnicom, što je bilo prvo, ne zna se, no postavom posve razdvojeni, dapače suprotstavljeni, kao da, poput dvije krajnosti istog pravca, obujmljuju sve ono između.
A između se, dakako, nalazi "Tranzicija", složena multimedijalna instalacija, što je premijeru imala u Galeriji AŽ, a sada, osim što je novim radovima upotpunjena i raširena na dovoljan prostor, svoje značenje s osobna iskustva proširuje i na univerzalnu ravan. Istodobno doslovno i vrlo duhovito: započevši od platforme koja preporuča izlaz iz svakodnevice, promjenu cjelokupna konteksta, ponovno osvajanje već zaboravljena doživljaja slobode, propitivanje odnosa spram onog što nam navodno nužno treba, pri čemu civilizacija neprestano povećava taj broj, pa izlaz u prirodu znači otpor tom porastu i vraćanje na nekakvu početnu razinu, što otvara mogućnost osvajanja novih područja, onih što se prostiru između pojedinca i njegovih mogućnosti, vidika na područja što ih svakodnevica zakriljuje. Sada su ti vidici i materijalizirani, iznad reljefne instalacije ceste kojom prolazi njen Kangoo između jedne i druge točke, obilježene gipsanom simulacijom stijene, je dvokanalna projekcija planinskih vrhova, pa ispada da instalacija vijuga njenim obroncima, izmjenom projekcija planine oživljuju. Osim fotografije šatora s upaljenim svjetlom, tu je sada i taj šator. Tu je i skulptura većih dimenzija "Šatorplanina", stožasta oblika, bijele boje, može biti i šator i zaleđeni planinski vrh.
Zaključujući prolazak, ispada da smo se vratili na početak, samo s druge strane, zato što ideja te skulpture zapravo konkretizira naslovni pojam, kovanica uključuje i lutanje i krajolik.
