Miro Župa

NEMOJ SAD DA NEĆEMO KOD TEBE...

Galerija AŽ, Zagreb, 14. - 29. 6. 2019.

 

 Župin strip ima glavnog junaka, ima nacrtan okvir, ima oblačić s tekstom, nema linearan narativ, autorstvo definira karakterističnim crtežom, najčešće izražava duhoviti komentar i mogli bismo ga svrstati u kategoriju karikature i usporediti s Voljevicom i Reisingerom. Njihovi su Grga i Pero također bili svojevrsni glasnogovornici, ironični komentatori stvarnosti, njihova je perspektiva ishodište uzimala iz takozvanog radničko građanskog, srednjeg, sloja, pradstavljala iskaz obična naroda. Taj je narod u Župinom slučaju također određena skupina ljudi za koju bismo, međutim, teško mogli reći da pripada 'srednjem' sloju, da odgovara njegovom svjetonazorskom modelu, dapače, to je ono što 'običan' narod uglavnom ne razumije, pa i ne želi za to znati.

Župin narod stanuje na ulici, vucara se po klubovima, ne radi ništa osim što svijetu prigovara na neodgovarajućem tretmanu, platforma mu je gubitništvo, prkos, ali i sloboda, što ga sveukupno suprotstavlja urednoj društvenoj zajednici. Nije, međutim, namjera otvoriti front kontra većinskog morala, nego definirati prostor i perspektivu svog iskaza. Biti glasnogovornikom određene skupine onih što iz jednog ili drugog razloga znaju da joj pripadaju. A osim prepoznatljiva crteža, koji kao da se sam smješta na dno estetske ljestvice, čime se zapravo i ilustrira dotični životni kontekst, ključna poluga u regrutaciji istomišljenika jest tekstualan iskaz, apsurdne asocijacije koje vjerno približavaju slijed 'pomaknuta' razmišljanja, onog izvan okvira, koje pretpostavlja opijenošću oslobođenu svijest, njeno vrludanje stranputicama, ili, kao što bi se u žargonu reklo, njegov glavni junak ima 'ušlagiranu spiku'. Kao što je svojedobno slavni talijanski strip autor Andrea Pazienza ustvrdio za Šilju: "Kaže se da Šiljo uvijek izgleda malo blebnuto, to je zato što Šiljo uvijek i jest malo blebnut."

Tako i mi već iz naziva saznajemo vrijeme i mjesto radnje: oko četiri ujutro, na ulici, po izlazu iz kluba ili birtije koja se upravo zatvorila. Bez obzira radi li se o sugovorniku kod kojeg se trebalo ići na 'after' ili o djevojci koja se predomišlja, znamo i u kakvom je izgovaratelj stanju jednostavno stoga što je toliko i toliko sati, odnosno znamo što je dotadašnji dio noći od njega tražio, negativan odgovor kao da ne dolazi u obzir, iako je možda već i njemu jasno da od nastavka noći neće biti ništa, ali mora pokušati još jednom. Na stranu razumna primjedba kako je do četiri ujutro već bilo dovoljno zabave, ta se činjenica u tom trenu ne prihvaća, a Župa portretira upravo taj tren, on mu služi poput putokaza, sve se događa u svijetu u kojem je naslovni komentar čest.

 

Izložbu bismo mogli podijeliti u četiri dijela: crtež većeg formata učinjen izravno na frontalnom galerijskom zidu, originali samostalnih strip kadrova na papirima ili kartonima različitih formata, slike u formi plakata za izmišljene sadržaje i brojne skulpture / instalacije mahom reljefnog karaktera, raznih oblika u ulozi trodimenzionalna uprizorenja, ili preciznije, scenografije crtežu od kojeg polaze. Ono što ih nesumnjivo svrstava u isti tabor jest upravo karakterističan, smjesta prepoznatljiv, reklo bi se, intenzivan, crtež - krupni potezi kistom, svega nekoliko njih, riješavaju motiv što bi ga se moglo nazvati grotesknim, dapače, djeluje kao da ima zube. Donekle prepoznatljivi, no proporcionalno posve nesrazmjerni likovi (glava zauzima veći dio trupa, iz nje idu ruke, ako treba), obličjem posve doslovno ilustriraju svoju ulogu u sadržaju. Po tome, ali i po načinu izrade podsjećaju na dječje, tek naznačuju situaciju, najčešće bez ikakve potrebe da ju i urede, tek ono najnužnije. Tekst se također po izrazu približava onom dječjem, koji ne mari za postavljena jezična pravila i razumljiv smisao, nego prati logiku svojih misli. Logika misli Župinih likova također putuje krivudavo, naglo skreće, preskače mostove i tako dalje, jedino što njihov sadržaj više ne pripada dječjem svijetu.

 

Frontalna slika što se proteže punom visinom zida, učinjena crnim ugljenom, poput mozaika sastavljena od tridesetak kadrova, manifestne je prirode. Doima se kao da nije postojao plan, dijelovi su u principu pravokutni, ali posve različita formata, mozaik se ispunjavao slijeva na desno, sadržaj jednog kadra uvjetovao je njegov okvir, pa i prostor slijedećeg, pa onda i sadržaj slijedećeg. Izrada je manifest, mozaik je jedinstven, to je portret njegova načina, taj će portret u nekoj drugoj galeriji uključivati sasvim drugačiji sadržaj, ali će izgledati isto. Improvizacija pretpostavlja dugogodišnji boravak u tom svijetu, ali se ipak realizira u tom momentu, što zapravo odgovara i svim pojedinim motivima, koji izvještavaju o svom stanju iz trena kad ga doživljavaju. Iz čega proizlazi, kako, raspolažući izgrađenim svijetom svojih likova, njihovom formalnom prepoznatljivosti i karakterističnom perspektivom iz koje se javljaju, koja, koliko god bila precizno konceptualno postavljena, ipak ima velikih korelacija sa svijetom njihova autora, Župi nikad neće neodostajati sadržaja. I tu više nije važno jesu li mu svi kadrovi jednako pogođeni, zato što svi pripadaju istom jeziku, a namjera nije izdvojiti najuspjelije primjere, nego predstaviti jezik. Zato je frontalna slika manifestna.

 

Samostalne slike, plakati, predmeti, odnosno skulpture / instalacije, raspoređeni su svuda po galerijskom i negalerijskom prostoru, na klasičnim postamentima, ali i gdje god se nešto moglo staviti, kao da su odloženi ili kao da se čitav svijet Župinih igračaka, modela, slika i crteža uselio na hodnike bivše žitnjačke osnovne škole simulirajući kontekst u kojem on postoji. Iznenađuju nas tamo gdje ih nismo očekivali, primjerice na vratima wecea je plakat učinjen rukom, bijelim akrilom na crnom papiru za bend pod imenom "Crna škoda", a predgupa je "Oteti poni". Glavni lik prepoznatljive figure obznanjuje naziv koncerta: "Posmrtne ti radosti". U potpisu se informira i o muzičkom opredjeljenju grupe: to je 'elementarni post-nabijemt', a ima se dogoditi u 'nigdjelju', 21. 3. 2036. u Junećoj provaliji 29.  Reklo bi se da Župa nema problema s imenima bendova, osim Crne škode, tu je i "Trpimirovo iznjedrilo", sviraju 'poluogoljeni foto-pop', "Kositrena žuć" izvodi 'heapy metal', "Nevrludaj snaobrazbom", - 'sklisko polušumeći pretro jazz', zatim nastupaju "Naši vašima donose klor", 'dearmirani fol-klor grind', glavne zvijezde programa bi mogli biti: "Silvano popunjen & Tvrdi lugari Kostajnice", 'odskočno gipkofoni ansambl', a možda je to "Valentin i Rupe u sjećanju" s 'dvotaktno polutrajnim -lektro minia-skradi n' koji upravo promoviraju novi album: "Kada tipka kaže ne". Pa bih onome što kaže Bojan Krištofić, kustos izložbe: "... fenomen jezika je Župino središnje referentno polje, pa se nalik istaknutim pjesnicima modernizma ne zanima toliko za značenje riječi i njihovih spojeva koliko za zvučne im kvalitete, ali i granice koje simbioza teksta, slike i oblika može probiti u shvaćanju svijeta oko nas..." dodao kako se, bez obzira na apsurd složenica, na njihovu sadržajnu nepovezivost, one na asocijativnoj razini bez problema čitaju. I to ne samo njihov smisao, nego on proizlazi i ironično komentira konkretno stanje na subkulturnoj sceni. Za razliku od dadaističkog principa, koji u duhu besmislenoti nastavak traži u nepoznavanju prethodnice, imena i precizna muzička orijentacija njegovih bendova naslonjaju se na razvoj, ali kao da skiciraju njegovu moguću budućnost, u kojoj će takvo razmišljanje biti generativni čimbenik, temelj novom muzičkom pokretu, sastavljenom od otpadaka ili pogrešnih interpretacija dosadašnjeg.

Dapače, njegov line-up nije previše udaljen od postojećeg, "Silvano popunjen" u nekoj garaži već možda i uvježbava gipkofoni ansambl, kao što se i rukom iscrtani, gotovo agresivni vizual također uklapa u slikovitost recentna underground dizajna, što smo nedavno imali prilike vidjeti na izložbi plakata i fanzina dotične scene u HDD-u. Pa i logično da se uklapa, kad je u njenom oblikovanju Župa imao bitnu ulogu.