Andreja Kulunčić

IMPROVIZIRANI DOGAĐAJI

Pokušavajući predstaviti neobično složenu strukturu izvedbe koja, pod konceptualno dirigentskom palicom Andreje Kulunčić, uključuje sliku, zvuk i pokret, čemu je nužno dodati i njeno vertikalno pomicanje po prostoru Muzeja suvremene umjetnosti, kao njen je osnovni izgradbeni elemenat moguće izdvojiti sloj. Preciznije, ono što se događa u pojedinoj fazi, odnosno zbivanja na pojedinoj razini okomita gibanja. A s obzirom na vrijeme odvijanja, čak bi se moglo reći i kako taj sloj ima određenu debljinu, poput nevidljiva jastuka. Svjedočimo njegovoj proizvodnji, a potom i kontinuiranom odlaganju ili slaganju u proces izrade privremene zvučne i vizualne skulpture. Naime, prelazeći u novu etapu, ona prošla kao da i dalje postoji u svom prostoru, što je ovdje potcrtano činjenicom vertikale stubišta gdje se izvodi. Pa kao što prvi kat i dalje postoji nakon što smo se uputili gore, tako su i elementi izvedbe po pojedinim fazama / razinama zabilježeni i spremni da ih se po želji ili nekom načelu aktivira. Presudan faktor doživljaja okomite gradnje zamišljene slagalice jest tehnološki postupak što ga nazivamo looper, što bi u slobodnijem prijevodu bio uređaj koji omogućuje proizvodnju petlje (loop). Looperi su smješteni na četiri razine, registiravši zvučni sadržaj, iz njega izdvajaju petlju koja definira pojedini sloj, odnosno layer izvedbe.

Performans započinje u prostranom predvorju instrumentalnom izvedbom Jasne Jovičević na alt saksofonu, koja se, dakako, snima na mikrofon. Pa dok gledamo i slušamo Jasnu, a u avangardnoj kompoziciji polako naslućujemo temu, u glatkoj plohi iza nje što zrcali dio eksterijera uočavamo kretanje Zrinke Užbinec. Ona ne čuje zvuk saksofona, nego se koreografirano odnosi spram arhitekture dijela vanjskog prostora kojeg obilježava metalna konstrukcija. Pokreti kao da proizlaze iz njene konfiguracije i predstavljaju okvir plesnih improvizacija, a bez obzira na zvučnu odvojenost, na neki način ipak odgovaraju onome što slušamo. Takav dojam proizlazi iz činjenice da su i zvuk i pokret, koliko god djelovali kao improvizacija, svaki u svom mediju odgovorni načelu koje ima čvrsto postavljenu strukturu i tek je u njenom okviru moguće improvizirati. Povezuje ih i to da se odnose spram početne premise, a to je prostor, kao što pomalo svečani zvuk alt saksofon odgovara dimenzionalnosti, pa i ulozi predvorja, tako i koreografija replicira metalnoj konstrukciji. Pa iako pokret nije interpretacija zvuka, oni ostvaruju komunikaciju, a jezik na kojem se ona odvija jest prostor. Ustanova te komunikacijske platforme ujedno predstavlja i prvi sloj, matricu u koju će se potom ugrađivati interpretacije ostalih razina. Zrinkin će se koreografski sustav primijeniti na konstelaciju prostora, to jest proizlaziti iz njenih konkretnih karakteristika, a Jasna će u loop snimljen u predvorju, pa onda emitiranjem ponavljan, ugrađivati nove varijacije. Na, za razliku od zvuka kojeg neprestano, na svim razinama, u raznim inačicama čujemo, Zrinkina se izvedba ponekad događa izvan pogleda, ona je već na prvom katu, a mi još u prizemlju. U muzejskom cafeu, gdje se Jasni za mikrofonom priključuje Annette Giesriegl. Njene se vokalne improvizacije nadovezuju na plesno saksofonski dijalog, štoviše, kao da odgovaraju onom prvom postavljenom sloju, više ne uspostavljaju dijalog s prostorom, nego s ostvarenom komunikacijom proizašlom iz njega.

Izvedba se penje stubištem, ne glavnim, nego onim posve sporednim, rijetko korištenim, gotovo muzejskim slijepim crijevom, do slijedećih situacija. Njih podjednako određuje pozicija plesačice, pjevačice i sviračice, koje su ponekad na istoj razini, a ponekad ne, pa se scena razdvaja, pomalo skicirajući slojeve koji i dalje postoje, a različito ih se aktivira. Tomu doprinosi i video, projiciran po pojedinim plohama na dijelovima stubišta, snimkom ili izravnim prijenosom Zrinkinih pokreta tamo gdje ih nismo ili jesmo vidjeli. Povremeno izvedbeno razlaganje na slojeve, što se svi i dalje odvijaju u relativno kompaktnom zvučnom prostoru, naglašeno je i odvajanjem jednog dijela publike izvan prostora izvedbe (zapadna vertikala MSU-a), na čijem je prvom katu prostor u kojem se uglavnom ne događa ništa, koje se popularno naziva 'akvarij', zato što je staklima odvojen od dijela muzeja sa stalnim postavom. Dio publike, dakle, dospijeva u izvrnutu poziciju, stalni se postav proglašava gledalištem iz kojeg se gleda unutra, takoreći u predstavu. Izdvojeni dio publike zamoljen je da flomasterima na staklu skicira odgovore na postavljene zadatke, primjerice, da nacrtaju perspektivu nečijeg pogleda, putanju kretanja i slično. Dotične skice izvođačice potom interpretiraju i zvukom i pokretom, ulažući i taj, interaktivni, sloj u istragu ili dossier prostora.     

Kulminacija upisivanja layera u multimedijalnu prostornu skulpturu odvija se na krovu muzeja, u gornjem 'akvariju', vrlo rijetko korištenom cafeu, također staklima odvojenom od velike terase. Saksofon i vokal se upisuju u neke od izabranih loop-ova, njihovu će izvedbu looper, smješten na toj razini, po svom načelu uključiti u konačnicu koja će se još neke vrijeme emitirati - dok silazimo natrag još uvijek smo u cilindru tog zvuka, te suradnje raznih looper-a, čije ćemo načelo i otkriti u video projekciji na povratku.

 

U mezaninu stubišta, odnosno polukatu, nailazimo na projekciju što ju, prateći izvođačice prema gore, nismo stigli proučiti, nego tek letimično registrirati. No sada, nakon izgradnje skulpture, koja, međutim, s obzirom na zvuk i na projekcije po pojedinim dijelovima stubišta i dalje postoji, takoreći u njenom post festumu, shvaćamo kako taj video zapravo predstavlja portret cijelog performansa, a istodobno i načelo po kojem se odvijao. Standardan format, 16 : 9, podijeljen je na četiri okomita kadra koji predstavljaju četiri razine izvedbe, kamere su postavljene tamo gdje se nalaze looperi, s time da u svim prizorima mikrofon dobiva centralno mjesto. Prostor projekcije opcrtan je crnom linijom koja uokviruje i prostor pojedinih kadrova. Naglašavajući poveznicu između slike i zvuka, u svakom je prizoru, čije zajedništvo opcrtani okvir proglašava video stripom, i mikrofon na stalku također izvučen crnom linijom. Za sadržaj, odnosno izbor projiciranih kadrova, također bi mogao biti odgovoran svojevrstan looper, naime, pojedina snimka ne prikazuje tek izvedbu što se tamo događala, nego i pripreme za nju, pa možda i ono nakon performativnog zbivanja, stoga proizlazi da iz snimljene arhive izabire dio kojeg ponavlja. Takvu dojmu pridonose i brojevi flomasterom ispisani ispod pojedine strip sličice, očito redateljske upute looperu odgovornom za montažu: koji će se segmenti predstave emitirati, odnosno kojim će se redoslijedom loop-ovi izmjenjivati na tom dijelu ekrana. A možda i ne samo na ekranu, budući da je ovo portret izvedbe, nego je to protokol koji je odredio i razvoj predstave. Da ne bi bilo nikakve sumnje o preciznoj organizaciji, na zidu kraj projekcije obješen je veliki papir na kojem je ugrubo nacrtana shema kompletna događanja, kretanje i pozicije izvođačica po vertikalnim razinama, kao i brojčanim oznakama definiran koncept loopera.

 

Sudeći po složenosti, po razini isprepletenosti svih elemenata izvedbe, kao i njihovoj detaljnoj razradi, stiče se dojam kako je upravo struktura u glavnoj ulozi. Kao da su i publika i procesualnost, zatim sadržaj i oblik zvučnih i plesnih nastupa, pa konačno i njen audio video portret, zapravo u službi nečeg posvema oprečna nazivu. Iako se na prvi pogled sve doima improvizacijom, i izvedbe i odabir mjesta, sve su te slučajnosti dio precizna plana, gusto postavljene mreže čiji se pojavni dijelovi doimaju tek toga časa definirani. A zapravo su unaprijed određeni, a tek unutar kompleksne uvjetovanosti koriste komadiće slobode. Pridajući tomu specifičnu mikro lokaciju koju definira neiskorištenost, performans bismo mogli podnasloviti kao studiju audio vizualnog igrokaza za zaboravljeno stubište.