Darije Petković
DAMNATIO MEMORIAE
Galerija Vladimir Bužančič, Zagreb, 20. 5. - 14. 6. 2019.
Damnatio memoriae (latinski za "osude sjećanja") je izraz je koji označava postupak zabrane sjećanja ili "protjerivanja iz javne uspomene". Oblik javne posmrtne kazne koju je rimski senat mogao izricati povodom izdaje ili neke druge krivice prema Rimskom Carstvu. Smisao kazne je bilo brisanje svih tragova sjećanja ili tragova postojanja osobe protiv koje je kazna izrečena.
Petković taj postupak ne primjenjuje na osobe, nego pronalazi i registrira njegove tragove značajne za našu noviju povijest. I to u kontekstu razlikovanja povijesti i historije, pri čemu povijest označava prošlu zbilju, a historija označava humanističku znanost koja proučava tu zbilju. Stoga bismo 'progon sjećanja' mogli smjestiti u određeni procjep koji nastaje zato što se te dvije kategorije ne poklapaju, a ne poklapaju se zato što određenom političkom sustavu ne odgovara ono što se u povijesti zbilo, pa polugama historije retušira istinu. Kao što je Staljin svojedobno naredio da se retušira Trocki iz svih fotografija.
Inicijativa za brisanje iz sjećanja čak i ne mora dolaziti sa samog vrha, nekad je provode i dežurni higijeničari srednjih i nižih razina, što je primjerice vidljivo u Cvjetanovićevoj seriji fotografija "Mrlje", pri čemu su 'mrlje' bile prebojani grafiti nepoćudog sadržaja. Sličan oblik 'amaterske cenzure' pri čemu se zapravo ističe ono što je trebalo sakriti, prisutan je i u Petkovićevoj panoramskoj fotografiji većeg formata koja prikazuje nasip kanala Sava-Odra, ispred kojeg se, na zelenoj livadi, nalazi hrpa crvenih kutija. Gore je i savršeno plavo nebo. Osim što je prizor apsolutno fotogeničan, svakako u provedbi ne slijedi namjeru aktera, kao što mrlje upozoravaju na sebe, tako i ta crvena gomila smjesta privlači pažnju javnosti koja denuncira diletantski pokušaj sakrivanja povijesne činjenice. Naime, radi se o glasačkim kutijama na prvim poslijeratnim izborima koje su bile crvene boje i nosile obilježja Socijalističke Republike Hrvatske. Fotografija je snimljena 2018. Teško je precizno reći zašto su te kutije nakon trideset godina iskrcane na livadu, ali se s velikom vjerojatnošću može pretpostaviti da to nije učinilo privatno lice. Nakon što je u javnim glasilima pukla bruka, donositelji kutije nisu odnijeli, nego zapalili. Koliko god izbacivanje kutija na livadu bila vrlo nediskretno, dakle, loše izvedena akcija čišćenja povijesnih ladica, toliko njena druga faza otkriva kako je ipak u pitanju arogancija, dapače, spaljivanje prošlosti podsjeća na slične takve lomače iz prošlosti.
Petković prilaže i konkretne dokaze, jednu 'spašenu' kutiju i jednu spaljenu. Osim što tek sad postajemo svjesni njenih dimenzija, pa i solidne izrade, čemu svjedoči i ova druga, koja nije pretvorena u pepeo, nego je tek pougljenila i promijenila formu, postajemo svjesni i dodatnog apsurda: te kutije nikad nisu bile u funkciji, nije bilo izbora, a unatoč tome ih je netko vrlo solidno napravio. A prvi puta kad su došle do izražaja, rezultati izbora su ih skinuli sa scene. Pa umjesto da se iskoriste kao vrlo rječiti simbol povijesnog apsurda i stave u muzej, pali ih se po livadama.
Sukobu između ideologije i stvarnosti, nažalost, s mnogo dramatičnijim posljedicama, svjedoči i serija fotografija "Šuma Bedenik". Šuma se nalazi u okolici Bjelovara, a u njoj je bilo skladište municije što ga je neki fanatični major JNA u rujnu 1991. dignuo u zrak pritom usmrtivši sebe i jedanest vojnika, uz stotinjak ranjenih. Osim stradalih ljudi i srušenih kuća, eksplozija je uništila i hrastovu šumu, fotografije svjedoče kako se ona niti danas još nije oporavila, gro planovi pojedinih stabala otkrivaju njihove ožiljke, a ogoljena debla u pozadini svjedoče postapokaliptičnoj sceni.
Za tu sumanutu akciju major je posmrtno odlikovan od strane predsjedništva SFRJ posljednjim Ordenom narodnog heroja Jugoslavije.
Nekoliko mjeseci ranije, u ožujku i travnju iste godine, događaju se dva famozna sastanka između Tuđmana i Miloševića, što Petković koristi kao sadržaj knjige umjetnika "Razgovori bez svjedoka". Knjiga podsjeća na osobni foto dnevnik, u kojem preuzima Šarinićeve fotografije, dijelomično ih retušira (zacrnjuje Miloševićevu glavu) služeći se istim postupkom kao i Rodčenko u vrijeme kad su se nepoćudna lica brisala iz kolektivne memorije. Pa kad se već ne smije postaviti pitanje o čemu se tamo razgovaralo, bolje je izbrisati i sugovornika, zato što bi njegov identitet mogao dati neugodan odgovor na to pitanje.
Slijedeći dokaz brisanja iz javne memorije nalazimo na velikoj panoramskoj fotografiji. U prvom se planu nalaze kupači u moru i to u, reklo bi se, posve idiličnoj situaciji, radi se, naime, o prostranoj Paškoj uvali, sasvim iza kupača nalaze se Paška vrata koja vode u Velebitski kanal, pokriven koprenom ljetne izmaglice, sasvim u pozadini vidimo i Velebit. Pri desnom rubu kadra mala barka upotpunjuje prizor idealan za propagandni plakat. Međutim, iza raspoloženih kupača, a ispod Velebita, u srednjem planu, još uvijek unutar Paške uvale, nalazi se razlog ovom snimku, mala Uvala Slano. Iz ove perspektive jedva je vidljiva, baš kao što je i povijest te uvale izbačena iz historije i ostala također nevidljiva... 'Zavodljiva ljepota sakriva mjesto gdje je početkom 2. svjetskog rata bio ustaški koncentracioni logor. O njemu se u javnosti gotovo ništa ne zna, a svako postavljanje spomen obilježja tom logoru završi njegovim uništavanjem.'
Preskačemo sedamdesetak godina, ostajemo na moru, konkretno na srednjem Jadranu, u Crvenoj luci kraj Biograda. Također panoramska fotografija predstavlja uvalu, tu su i kupači, po sredini kadra stablo bora koje se račva poput praćke, nešto iza je nedefinirani betonski blok, a iz lijevog kuta u kadar ulazi bodljikava žica ograđujući jedan dio obale i završava u moru. Priroda je jednako fenomenalna kao i na prošloj, no, za razliku od njene netaknute privlačnosti, ovaj prizor ne samo da je taknut, nego svjedoči totalnoj okupaciji. U ovom slučaju onoj turističkoj, naime talijanski koncesionar posve je okupirao kompletnu uvalu Crvena luka. A ograda završava svega tri metra od spomenika stradalima za vrijeme fašističke talijanske okupacije, koji je, međutim, tijekom devedesetih posve devastiran.
Promatrajući Petkovićeve dokaze o progonu sjećanja kroz vremensku perspektivu, nalazimo tri točke: 1941. godinu, 1991. godinu i prezent, od kojih su prve dvije za našu povijest bile prijelomne, a kroz treću se povijest upravo prelama. Uz iznimku "Šume Bedenik", gdje je falsificiranje istine imalo konkretan strateški razlog u kontekstu ratnohuškačke, agresorske propagande, razloge ostalim primjerima nalazimo u apsurdnoj težnji pospremanja pod tepih onoga što se događalo između prve dvije točke. I to uglavnom od strane onih koji smatraju da su izgubili prvi rat, a dobili drugi. Iako manifestacije takva ponašanja mogu izgledati naoko komično, a tek u pozadini otkrivati agresivan karakter kojem se tolerira bahatost, ili se doimati posve nevidljivim u vremenu i prostoru, na njima nažalost ipak počiva prezent, progonstvo iz sjećanja, osim što izbjeljuje stranice povijesti kao što varikina izbjeljuje mrlje na košulji, omogućuje i slobodnije poslovanje.
Ono što, međutim, povezuje predstavljene slučajeve, što po svom sadržaju nedvojbeno pripadaju političkom prostoru, jest to da su ilustrirani prizorima prirode, a imenovani konkretnim lokacijama. Priroda je taj nijemi svjedok. A svaka pojedina fotografija, upravo temeljem svoje atraktivnosti - kao da predstavlja privlačno lice iza kojeg se sakriva sasvim drugačije naličje, koje je jednako tako sakriveno i od historije - kroz ono vidljivo predstavljajući i ono nevidljivo, uspijeva i na vizualnom planu uprizoriti fenomen progonstva iz memorije.
