Vanja Babić
GOLI BREG
Galerija AŽ, Zagreb, 29. 3. - 10. 4. 2019.
U Hrvatskom Leskovcu, na jugozapadnom rubu Zagreba, mjestu poznatom kao Goli Brijeg, nedaleko kuće u kojoj stanuje, Babić pronalazi neobičnu instalaciju, koju sada za izložbu portretira, pa donekle i oživljuje. U formativnom bismo smislu mogli govoriti o reenactmentu akcije što je u svojoj prvoj fazi krenula od ready madea. No, taj je ready made zapravo već druga faza, reklo bi se druga inkarnacija, budući da je njegov prvi život završio, bio je odbačen, nije poput pisoara, izravno prebačen u galeriju, nego je neko vrijeme proveo na odlagalištu otpada i kao takav je preuzet u umjetničke svrhe. Slomljena zahodska školjka je reprezent, primjer svoje kategorije, to može biti bubanj stroja za pranje, slomljeni okvir prozora, odnosno sve ono što ne ide u kantu za smeće, nego se odlaže gdje god se stigne. Nije, dakle, važna funkcija predmeta, nego titulu ready madea osvaja činjenicom odbačenosti. To je ključno za razumijevanje skulpturalne instalacije nepoznata autora na koju Babić nailazi.
No, to je istodobno i bitan elemenat Babićeva autorska djelovanja. Kao što smo to mogli vidjeti na izložbi "Super ponuda", u Galeriji Forum, gdje su pronađeni otpaci brižno kategorizirani, te poslužili kao sirovina za izradu izloženih 'skulptura' - velikih prozirnih plastičnih vreća ispunjenih dotičnim ready madeovima. Osim prepoznatljivih dijelova artikala poput plastičnih čepova, papira, tkanina, tu je i nekoliko vreća neotvorenih plastičnih boca s vodom, ali i onih s usitnjenim komadima kruha, vrlo malog uzorka, očito uzeta sa zastrašujuće velikih brda odbačena kruha, što smo ih mogli vidjeti na pridruženoj fotografiji.
Nepoznati autor također računa na dimenziju prepoznavanja ishodišne namjene korištene građe, ali i na njenu drugu fazu, to jest, također očitu, pripadnost otpadu. No, što je još važnije, uloga njegove instalacije identična je onoj koju imaju i Babićeve, apsurdom upozoriti na činjenicu otpada, njegovu prekomjernost, neadekvatno odlaganje, opasnosti što iz toga proizlaze, jednom riječju, na nebrigu njegovih proizvoditelja.
Stoga lako možemo zamisliti Babićevo iznenađenje kad je, šećući psa, prvi puta ugledao realizaciju nepoznatog: završenu skulpturu kuće u izgradnji, pri čemu je sav korišteni materijal sakupljen s odlagališta krupnog otpada. Kakvih je u okolici mnogo. U što se također uspio uvjeriti šećući psa. Osim opeka raznih oblika, boja i formata, napuknutih letvi i dobrano oštećena prozorska okvira, koji su nekad i pripadali građevinskom asortimanu, u zidovima su i lonci, japanke, kišobrani, dječja kolica, dijelovi namještaja, plastične igračke, zalijepljeno betonom, slagano poput suhozida, no umjesto kamenja, ugrađivano je sve na što je naišao. Iako na prvi pogled izgleda kao ostatak polusrušene kuće, apsurdna se akcija sastoji upravo u tome da je ona građena od srušenih kuća i bačena namještaja. Dostojni spomenik srušenostima i odbačenostima.
Njegova je lokacija također djelatna, u pozadini se nazire nova, bijela, luksuzna kuća s uređenim okolišem, iz čega proizlazi da se radi o spomen području, odnosno in situ instalaciji, gdje je i ta bijela kuća također aktivna, nužna je za kontrast, kao da umjetnička građevina upravo nju podsjeća na neke neugodne trenutke njene prošlosti, koje bi ova radije zaboravila.
Portretirana je i njena unutrašnjost, u kutu raste nešto drveća, na prastaru fotelju je prebačen probušeni plastični čamac, čajnik pridržava drvenu gredu, lonci i karnistri označavaju kuhinju, a nad sve se, poput zloslutne ptičurine, nadvija slomljeni prozorski okvir.
Naoko apsurdna akcija, realno besmislena, no konceptualno i metaforički više nego precizna, očito je tražila i dosta truda, sklepani su svi zidovi, od metar do dva metra visine, gore je, dakako, nebo, sve je to samo okvir, u kutu, poput potpornja prepoznajemo bivšu betonsku gredu iz koje još viri armatura, trebalo je sve to sagraditi, trebalo je vjerovati u važnost takva spomenika. Kojeg je prepoznao vjerojatno jedino Babić, ostalima zacijelo bode oči, a zaslužio je da ga se zalije debelim slojem laka, pa kao takvog, u cijelosti prebaci na Venecijansko bijenale.
Babić ga za početak seli na Žitnjak, panoramskom fotografijom unutrašnjosti 'kuće' prekriva cijeli frontalni galerijski zid, stoga se doima da smo ulaskom u galeriju ušli u prostor instalacije. Prednji dio, aktivno galerijsko predvorje, iskorišteno je poput uvoda u priču, s lijeve je strane njen vanjski portret, a s desne detalj unutrašnjosti. Tu su i slušalice, susjeda iz svoje perspektive opisuje autora: "Liječio je dušu tako, po meni. Strašan je bio, da. Nosio je smeće prvo u dječjim kolicima, a onda je nabavio invalidska. Imao je oko 55 godina i bio dosta velik čovjek, onak’ nabildan. Gledala sam ja kako on to radi i vidjela da od toga niš’ ne bu bilo."
Ušavši u glavni prostor, nalazimo se na ulazu u 'kuću'. Dodatnim se intervencijama fotografija pretvara u instalaciju koja duhovito reinterpretira predložak: na zid su naslonjene pomalo trule drvene grede, zatim ploha što je nekad pripadala predsoblju s izlohanim ogledalom i metalnom šipkom za kišobrane, tu je i slomljena zahodska školjka, komad sudopera... Drugim riječima, ono što je Babić pronašao u šetnji žitnjačkim hodnicima, ono što je spremno poslužiti novoj umjetničkoj realizaciji ili je preostalo nakon toga, ili jednostavno još nije zauvijek bačeno, ono što se sadržajno, ali i formatom posve uklapa, kao da se izlilo iz fotografije u prostor.
Pa dok s jedne strane komplimentiramo adekvatnoj intervenciji, istovjetnoj onoj s predloška, čime kao da se ustanovljava i linija, odnosno ploha razgraničenja, onog izloženog od ovog našeg, s ove strane zida, pri čemu se ta ploha počinje ponašati poput neobična ogledala, ono reflektira priču bez obzira što je sadržaj različit, pa smo već pomalo, s druge strane, uvučeni u tu priču, osjetimo se ugroženo, ti otpaci prijete osvajanjem našeg prostora, sve su nam bliže...
Osim središnje teme, Babić ukratko skicira i njenu pozadinu. Konfiguracija prostora u tome mu izlazi ususret, naime, hodnik sa strane također je izložbeno aktivan, pa se, u kontekstu frontalne instalacije, ova kontekstualna nalazi, takoreći, iza ugla. Tamo je, poput mizanscene, na drveni postament smješten stari portabl televizor i emitira crno bijelu sliku pejzaža što ga je snimio šećući psa. Dakako, u kadru su raznorazne gomile svega i svačega, kraj staze, u potoku, usred šipražja i slično. Da ne bi bilo zabune, vrsta konkretna otpada, poput etikete je napisana preko dijela slike, pa tako, između ostalog vidimo i popločani puteljak i doznajemo da je od azbesta.
Priključeni audio, zvučnik je smješten iznad, u nekakvoj limenci, također svjedoči o kontekstu, to je snimka Roma dok na razglas iz kombija ponavljaju konstantno isti tekst kao neku ludu mantru: "skupljamo...staro željezo, vršimo usluge, skupljamo stari otpad, stare akumulatore, vešmašine, frižidere, stare peći, bojlere, stare kade... skupljamo"... No, nakon što pokupe ljudima otpad, vrlo vjerojatno sve što ne mogu unovčiti završava na nekom divljem odlagalištu.
Pa dok se dosad bavio institucionalnim, odnosno legaliziranim kriminalom, honorar doslovno pretvarajući u sadržaj rada, pa zatim onim polu ilegalnim, poput polu sakrivenih odlagališta bezbrojnih viškova masovne proizvodnje, sada su na red došli i oni posve ilegalni, posve neorganizirani, doslovno divlji, no istodobno ništa manje efikasni zagađivači.
Nije, međutim, priroda ta koju Babić zdušno brani od njenih najvećih neprijatelja, nego je bahatost ljudske prirode to što prokazuje, od generalne do pojedinačne, od pretjerane proizvodnje do neodgovorna bacanja, od H&M-a do Golog Brijega.
S time što se u H&M-u dosad nije našao netko dovoljno 'strašan, koji je tako liječio dušu', pa da od sve te neprodane robe napravi ogromno strašilo, s Mjeseca da ga možeš vidjeti.
